-Priredio: Miladin VELjKOVIĆ
U prvim nedjeljama poslije prevrata Petronijević je osim u donošenju diplomatskih mjera aktivno učestvovao i u određivanju i sprovođenju drugih planova čija je svrha bila očuvanje novouspostavljenog stanja. Kneginji Ljubici, koja je u Zemunu posjetila Mihaila, dopustio je da se vrati u Beograd pod uslovom da boravi u turskoj tvrđavi, a ne u njenom konaku. Naredio je da uhapse njegovog kuma Stevču Mihailovića zbog toga što je podgovarao vojsku da podrži svrgnutog kneza i nad njim je, u prisustvu ostalih članova Savjeta, sprovodio strogu istragu. Ali kada se zasijedanje Savjeta završilo, Stevču je nasamo molio da mu oprosti „jer mora tako da bude, da se stiša svetina”, obećavajući mu da će ga brzo osloboditi iz zatvora. Uprkos kumovom obećanju, Mihailović je odsjedio u zatvoru oko godinu dana. Pored toga, odlučivao je o smjeni oficira i činovnika, koji su ostali u službi poslije prevrata, a za koje se znalo ili sumnjalo da su simpatizeri Obrenovića. Obuzet revolucionarnim raspoloženjem, Petronijević je objašnjavao britanskom konzulu da je buna predstavljala osvetu Obrenovićima, po principu „oko za oko, zub za zub”. Na to se konzul iznenadio jer ga je smatrao „razumnim čovjekom”.
U vrijeme prevrata u Srbiji ruskim poslanstvom u Carigradu rukovodio je V.P. Titov, koji je zastupao odsutnog poslanika A.P. Butenjeva. Petronijević je Aleksi Simiću u pismu 9. oktobra 1842. preporučivao da Butenjeva, o čijem odsustvu nije bio obaviješten, uvjeri kako promjene u Srbiji nijesu izvedene da se „strese” rusko pokroviteljstvo i da „malo ovo nesporazumjenije” između Rusije i Srbije svali na kneza Mihaila i ruskog konzula u Srbiji. Butenjev „zna kako smo mi svagda spram Pokroviteljstvujušćeg dvora (Rusije) bili raspoloženi, pa neka bude uveren da ni jedan Srbin ni u najmanjem nije popustio... kao što smo dakle svagda u njemu veliku nadeždu imali, tako se i sad nadamo da nam u ovom slučaju neće nenaklonjen biti i prijateljstvo spram naroda srpskog, koje je svagda imao i koje mi visoko počitujemo i mlogouvažavamo, odreći, a uveren biti može da to ne ukazuje onim koji toga dostojni nisu”. Ali nade da će Rusija podržati ustavobraniteljsku vladu pokazale su se kao nerealne. Car Nikola I je krajem oktobra u pismu prebacio sultanu to što je Porta priznala revolucionarne tekovine u Srbiji. Ubrzo zatim uslijedila je misija barona Livena: on je iz Carigrada najprije otišao u Beč, gdje se sastao sa austrijskim kancelarom Meternihom, a odatle u Beograd. Petronijevića je sa ciljem Livenove misije upoznao „prijatelj” koji je sa ruskim izaslanikom putovao od Beča do Zemuna; on mu je saopštio kako je ruski emisar trebalo da ispita „bugarski” slučaj i da izdejstvuje puštanje iz zatvora obrenovićevaca Cvetka Rajovića i Petra Miletića. Ruska vlada se protivila zatvaranju učesnika Niške bune koji su utočište našli u Srbiji i koji su zatvoreni odmah pošto su ustavobranitelji preuzeli vlast. Prema Petronijevićevom saznanju, stečenom na osnovu iskaza predvodnika Niške bune, Rusija je bila duboko umiješana u pripremu i izvođenje te bune, čime se jasno razotkrivala njena podrivačka politika prema Osmanskom carstvu. O zatvorenim učesnicima Niške bune i njihovi iskazima Petronijević je razgovarao u Zemunu sa Rifat-pašom koji je krajem novembra bio na proputovanju iz Carigrada u Beč. Namjeravao je da predloži Husein-paši u Vidinu da zvanično zatraži od srpske vlade ekstradiciju bjegunaca koje je Srbija, kao turske državljane, bila obavezna da preda turskim vlastima. Štaviše, nosio se mišlju da turskim vlastima preda zapisnike sa salušanja učesnika Niške bune, pod uslovom da Rusi ne saznaju da Turci imaju te iskaze. Zatvoreni učesnici Niške bune bili su jak adut u rukama ustavobraniteljske vlade – njime se suprotstavljala ruskim pritiscima. Međutim, Petronijević i srpska vlada nijesu imali kuraži da ih predaju Turcima i tako se otvoreno suprotstave Rusiji. Procijenili su da bi time još više ugrozili odnose s moćnim carstvom a uz to i narušili ugled kneza Aleksandra i njegove vlade jer bi ih srpski narod optužio da su Turcima olako predali „niške mučenike”. Krajem decembra 1842. svi zatvorenici, izuzev jednog, pobjegli su iz zatvora u Beogradu u Zemun.
Međutim, ni Porta nije sjedjela skrštenih ruku. Odlučna da do kraja sprovede svoj plan u Srbiji izdala je berat kojim je knez Aleksandar Karađorđević proglašen za kneza Srbije. Berat je pročitan na Narodnoj skupštini u Beogradu 7. novembra, a istog dana izdat je ukaz o imenovanju članova vlade u kojoj je Petronijević ponovo zauzeo mjesto kneževog predstavnika i ministra inostranih djela. Time je poslije dva mjeseca djelovanja prestala da postoji revolucionarna Privremena vlada.
Pored Petronijevića, ministri u vladi bili su Vučić, u resoru unutrašnjih djela, Pavle Stanišić, u resoru finansija i Paun Janković u resoru pravosuđa i prosvjete. Za direktora Kneževe kancelarije imenovan je Prečanin Aleksa Janković. (...) Aleksa Janković, budući pristalica ustavobranitelja, istupio je iz službe u ljeto 1840. godine. U buni 1842. on i Raja Damjanović služili su Vučića kao sekretari. Janković je od 1843. godine do kraja Petronijevićevog službovanja, s manjim prekidima, bio veoma uticajna ličnost u ministarstvu inostranih djela.(KRAJ)
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.